Gostovanje Brucea Sterlinga na ovogodišnjem festivalu Plan D (koje je HDD organizirao u suradnji s Multimedijalnim institutom) iskoristili smo kao priliku i povod da s njim i s Jasminom Tešanović porazgovaramo o dizajnu u kontekstu novih tehnologija, društva i utopijskih ideja.

Bruce Sterling je međunarodno poznati pisac znanstvene fantastike, predvodnik cyberpunk žanra, publicist, urednik, teoretičar i futurist. Njegova književna djela, od kojih je najpoznatija zbirka “Mirrorshades” i “The Difference Engine”, u koautorstvu s Williamom Gibsonom, seminalna su žanrovska djela, čiji se utjecaj odražava u raznim područjima kulture – od glazbe do filma. Objavio je i niz publicističkih djela u kojima obrađuje svoj širok raspon interesa – od hakerske kulture, futurološkog dizajna svakodnevnih materijalnih predmeta, do sudbina ljudi u post-svijetu i skrivenih tendencija tehnoloških imperativa. Prvenstveno vizionar, ali i društveni dijagnostičar koji djeluje na sjecištu znanstvene fantastike i svakodnevnog, Bruce Sterling pronicljivo razmotava sadašnjost da bi nas odveo u budućnost.

Jasmina Tešanović također je međunarodno poznata spisateljica, feministkinja i politička aktivistica, prevoditeljica i filmska autorica, jedna od ključnih figura feminističke scene u bivšoj Jugoslaviji i Srbiji, između ostalog i suorganizatorica (sa Žaranom Papić i Dunjom Blažević) prve internacionalne feminističke konferencije u bivšoj Jugoslaviji 1978. Od početka devedesetih bila izuzetno angažirana u različitim ženskim i mirovnim inicijativama (Žene u crnom, Centar za ženske studije) koje su se otvoreno suprotstavljale politici Slobodana Miloševića. Autorica je brojnih knjiga u području publicistike, kao i fikcije, te niza filmskih djela. Skupa s Bruce Sterlingom pokrenula je projekt Casa Jasmina – prve “open source” kuće i inkubatora koji je usmjeren istraživanju potencijala elektronskih umreženih objekata u kućanstvu.

 

S obzirom da je Plan D primarno festival dizajna, željeli bismo se prvo usredotočiti na vas, Bruce. Iako ste uglavnom poznati po svojim ZF romanima, zadnjih 25 godina također pišete i držite govore o dizajnu. Kako ste se počeli baviti dizajnom?

BS: Počeo sam se baviti dizajnom kad su me Japanci pozvali na sastanak međunarodnih dizajnera u Nagoyi 1989. Nemam pojma zašto su japanski organizatori to učinili, ali naravno da sam otišao na konferenciju. Nakon jela i pića s industrijskim dizajnerima te slušanja nekoliko panel-prezentacija, shvatio sam da me mogu mnogo čemu naučiti.

 

 

U vašoj knjizi Shaping Things, vašem manifestu industrijskog dizajna za tehnodruštveni svijet, skovali ste izraz dizajnerska fikcija. Ta je ideja postala dizajnerska metoda koja koristi narative kako bi izmislila nove tehnologije i kontekste njihove upotrebe. Koja je najvažnija ideja ili metoda koju dizajn može naučiti od znanstvene fantastike i obrnuto?

BS: Strašno me zanimaju spekulativne tehnologije, ali većina sprava u znanstvenofantastičnim pričama loše je dizajnirana. Razlog je što su to dramski rekviziti, a ne predmeti o kojima se trezveno i pomno razmišljalo koristeći znanje industrijskog dizajna. Ispada da malo ozbiljniji spekulativni dizajn može doista zanimati ljude.

 

“Najjednostavnije rješenje za Stogove je da ih se jednostavno istjera van državnih granica, kao što su to učinili Rusi i Kinezi. Ne bih se iznenadio da i Europska Unija na kraju učini isto” 

 

U vašoj knjizi The Epic Struggle of the Internet of Things, definirate Internet stvari kao „svenamjensku elektronsku automatizaciju pomoću digitalnog nadzora putem bežične širokopojasne veze“ i opisujete njegov razvoj kao borbeno polje gdje se Velika Petorka (Facebook, Amazon, Google, Microsoft i Apple) bore „za moć, novac i utjecaj“. To rezultira novom političkom situacijom koju nazivate digitalnim feudalizmom. Ako nas Velika Petorka, širokopojasni Internet, pohrana, čipovi i senzori vode ravno u suvremenu verziju srednjeg vijeka, postoji li šansa za egalitarnije digitalno društvo bez monopola i kako?

BS: Ne volim obeshrabreno govoriti o Velikoj Petorci, ili kako ih ja zovem „Stogovima“, ali nisu bezrazložno „veliki“. To su dominante industrije naše ere. Imali smo priliku za egalitarnije digitalno društvo bez monopola; to je bio Internet. Internet je zamijenila trenutna situacija koja je mnogo većih razmjera i populacije te ima više poslovni model.

Najjednostavnije rješenje za Stogove je da ih se jednostavno istjera van državnih granica, kao što su to učinili Rusi i Kinezi. Ne bih se iznenadio da i Europska Unija na kraju učini isto. Ili bi se Stogovi mogli jednostavno urušiti. Iako su na neki način „feudalni“, zasigurno neće opstati koliko i srednji vijek jer je njihov računalni posao inherentno nestabilan.

 

“Mislim da je stav prema kojem je sve crno-bijelo kulturni problem, a ne znanstveni. Živeći između straha i vjere ljudi izbjegavaju živjeti u istini”

 

Čini se da se naše tehnološke budućnosti uvijek opisuju kao jedan od dva ekstrema – utopijska maštarija ili distopijski horor – što mislite zašto je to tako?

BS: Ljudi vole zamišljati ili najgore što bi se moglo dogoditi ili najbolje što bi se moglo dogoditi. To pomaže da dobiju dojam o potencijalnoj situaciji: najbolja varijanta, najgora varijanta. Utopije i distopije su dramatične i lako ih je prodati, romantične su.

Ako pročitate knjigu Utopija Thomasa Morea, ili više-manje bilo koju utopiju, vidjet ćete da su svakodnevni životi tih ljudi dosadni. Ne osjećaju zadivljenost, zadovoljni su. Ništa se uzbudljivo ne događa. Stvarni je svijet preraznolik da bi bio utopijski ili distopijski. Stvarnost se ne može potpuno izraziti riječima.

JT: Ja mislim da je stav prema kojem je sve crno-bijelo kulturni problem, a ne znanstveni. Živeći između straha i vjere ljudi izbjegavaju živjeti u istini.

 

Jasmina, vi ste većinom poznati kao spisateljica i politička feministička aktivistica – kakva je veza između vaše prakse i vaših interesa za dizajn?

JT: Napisala sam aktivističku feminističku knjigu Škorpioni – dizajn zločina, koja je izdana i u Hrvatskoj. Bavi se suđenjem Škorpionima, paravojnoj skupini koja je optužena za genocid u Srebrenici. Shvatila sam da je netko morao dizajnirati taj masakr u kojemu je 8000 ljudi pobijeno i zakopano u tri dana. Danas se sve naziva dizajnom. To je popularna i trendovska riječ. To je način razmišljanja, a vrlo važni ljudi koji se bave pravim problemima u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti zapravo su dizajneri! Da budem iskrena, nije mi bio prvobitni nagon da budem pomodna i u trendu. Baš suprotno, ja sam aktivistica i spisateljica za žene. Uvijek sam na tamnoj nevidljivoj strani problema i skupina. No upravo sam se tako uplela u dizajnerske probleme, govoreći sa zaboravljenih strana i stajališta. A dizajneri su me počeli slušati i pozivati da držim govore. No još uvijek imam sindrom prevaranta kad god se susretnem s važnim dizajnerima kojima ne poričem primat. Smiješno je da oni isto to čine meni, tako da sad samo pokušavam raditi s njima na svojim idejama.

 

Iako u posljednje vrijeme ima više inženjerki, informatičarki i tehnologinja, još ih se uvijek gura na margine tehnološke industrije. Kako bi se feminizam trebao suočiti s tim problemom – treba li tehnologiju hakirati ili osmisliti ispočetka?

JT: Žene su jako velika manjina u području tehnologije, pogotovo kad se radi o moći. No tehnološka industrija danas vrti se oko novca i moći te stoga u njoj dominiraju muškarci. Kad postane polovna, predat će je ženama. Nakon osnivanja Case Jasmine, postala sam potpuno svjesna toga, izrazito izolirana u kući prozvanoj domom budućnosti. Sjela sam, razgovarala s nekim ženama i napisala manifest Internet ženskih stvari.

Odonda me i žene i muškarci iz cijeloga svijeta pozivaju da držim govore i vodim programe na izložbama o Internetu ženskih stvari. Nedavno sam surađivala na još jednom manifestu u Londonu, s mladim curama iz visoke tehnologije. Tek toliko da ušutkam sve koji misle da je feminizam mrtav ili da spada u sedamdesete. Da bar!

BS: Feminizam je star nekoliko stoljeća. Ne očekujem da feminizam nestane jer su žene odlučile da je ženski cilj ostvaren. Tehnološka industrija je zanimljiva sporedna stvar u suvremenoj rodnoj politici, ali feminizam će još uvijek postojati kad više ne bude Ubera, Facebooka, Googlea, Applea, Amazona ili Microsofta.

 

“Mi smo iz Austina i Beograda pa nam zajednički život u Torinu potiče naše osobitosti. Projekt eksperimentalne kuće “Casa Jasmina” puno nam je pomogao s praktičnim problemima bračne svakodnevice, u Italiji, ali i drugdje”

 

Vas dvoje ste 2015. pokrenuli projekt Casa Jasmina – prvi povezani dom otvorenog koda koji ste opisali kao „laboratorij za eksperimentiranje s automatizacijom doma i Internetom stvari“. Kako ste se dosjetili tog projekta i ostvarili ga?

JT: To je bila moja ideja, da naš dom bude drukčiji od onih koje smo naslijedili. Kako smo i nomadi i ljubitelji tehnologije, visjeli smo u fablabu, u napuštenoj FIAT-ovoj zgradi u Torinu s odličnim internetom i briljantnim geekovima jer smo htjeli utjeloviti promjenu kakvu smo i sami željeli vidjeti. Bio je to skoro pa performans kad smo ondje prvih nekoliko noći proveli u prostoru bez prozora i grijanja, u društvu štakora i goluba i uz malo dobre barbere. Međutim, Massimo Banzi je smatrao da je to sjajna ideja za sve koji su bili ondje pa se to pretvorilo u pansion, testnu platformu za Internet stvari s mojim imenom!

BS: Mi smo iz Austina i Beograda pa nam zajednički život u Torinu potiče naše osobitosti. Taj projekt eksperimentalne kuće puno nam je pomogao s praktičnim problemima bračne svakodnevice, u Italiji, ali i drugdje.

 

 

Oboje ste oštro kritizirali Internet stvari i njegove marketinške proizvode poput „pametnih domova“. Kako vi zamišljate dom budućnosti? Kako bi vi definirali pojam „pametni dom“?

JT: Pametni dom je prije svega dom i ja na to gledam sa stajališta trenutnih potreba i mogućnosti. Ja ne vjerujem u budućnost, hahaha… Ne mogu predvidjeti budućnost. Napisala sam i knjigu o tome, Moj život bez mene! Na primjer, tko je mogao predvidjeti pad Jugoslavije u krvoproliću? Ovih dana pišem esej o vremenu. No vjerujem u tehnologiju, kreativnost i ljude. Možete ubiti sve, ali ne i kreativnost i radost. Internet stvari je velika tema, velika stvar, veliko područje mnogo različitih stvari, dobrih i loših, uključujući Veliku Petorku i mnoge druge. Bruce dobro objašnjava sve to. Ja se ne želim odreći ikoje od njih, meni bi to bilo kao da se odričem struje ili lijekova. Ali ne želim se odreći kontrole nad sredstvima moći pa da me potom porobe. Dakle, čini se da mi je najbolje da budem “politička tehnološka hakerica”. Otvoreni kod je dobar, ali ništa nije potpuno otvorenog koda. Stoga svima savjetujem da nauče bar malo programirati i da se informiraju što je unutar stroja, od iPhonea do ratnih strojeva.

BS: Sviđa mi se imati laboratorijski prostor gdje mogu u praksi iskusiti teksturu materijala, ali i kritički proučavati koncepte, trendove i ideje. Misliti i činiti, spekulirati i živjeti: jedno bi trebalo poboljšati drugo, kao što je to slučaj s teorijom i terenskim istraživanjem u znanosti.

 

Da se nadovežemo na vaš odgovor o kreativnosti, Bruce je mnogo govorio o tome kako je slučaj kad je Velika Petorka poremetila glazbenu industriju samo primjer onoga što će se dogoditi svima drugima u kreativnoj industriji, ali i šire. S jedne strane, kreativne industrije pod konstantnom su prijetnjom Velike Petorke, no s druge strane, taj je sektor najotporniji na automatizaciju – jer nemoguće je automatizirati i reproducirati kreativnost. Dakle, što će budućnost donijeti kreativcima?

JT: Kreativci donose budućnost, oni jesu budućnost i ne smiju to nikada zaboraviti. Trebali bi ostati vjerni sebi. Teško je preživjeti kada vam se uruši ekonomski model, ali samo se kreativci mogu preporoditi. Svijet se već mnogo puta srušio i za mnogo ljudi, ali se preporodio. Krize su i prilike. Casa Jasmina je tipičan primjer alternativnog pametnog doma, koji možda i ne bi bio u privatnom vlasništvu.

BS: Ja ne izdvajam „kreativce“ u trenutnoj situaciji ekstremnih razlika u bogatstvu i moći. Živimo u dobu mogula i oligarha. Doduše, općenito govoreći, „što god se dogodi glazbenicima, dogodit će se svima“.

 

 

Robot kao ideja i proizvod mašte oduvijek je bio dvosmislen. Iako je bio vrhunac tehnoloških maštarija, i unatoč ogromnom tehnološkom napretku, roboti još nisu postali sveprisutni svakodnevni kućanski proizvodi. Je li to do tehnološke izvedivosti ili manjka njihove kompatibilnosti sa svakodnevicom?

JT: Roboti su igračke bogatih koji se vole igrati. Imam primjer 80-godišnje bakice iz Vojvodine, koja živi sama i kad je vidjela Roombu povikala je: „Kako slatko! Samo bih željela da si ga mogu priuštiti pa da se ne moram saginjati ili gnjaviti unuku da mi pospremi kuću!“ A moja je kći pak kao dijete vrištala u strahu kad god bi joj moj otac inženjer kupio antropomorfne pametne igračke i lutke. Roboti bi trebali biti jednostavno, slatko, praktično, mekano, jeftino društvo onima koji ih doista trebaju. Tek naknadno možemo pustiti dečke da izrađuju svoje igračke na Mjesecu!

BS: “Robot” je neodređen pojam. Tu su riječ izmislili braća dramski pisac i slikar. Braća Čapek nisu bili tehnolozi ili inženjeri. Ako kažete da se pod „robotom“ tehnički podrazumijeva „više ili manje autonomna naprava za micanje i/ili manipulaciju s tri ili više stupnja slobode“, onda nestaje sva ona uzbudljiva vrtoglavica o „robotima“. Umjesto toga, imate samo klasu strojeva s kojima morate interagirati. Možete i pitati ključna pitanja poput „tko ih posjeduje i zašto su uložili u njih“, a to su bolja pitanja nego „hoće li dronovi istrijebiti čovječanstvo“. Pravi dronovi već istrebljuju određenu klasu čovječanstva pa ako zbilja želite biti upućeni u robote, trebali biste se pozabaviti nekim detaljima.

 

Biste li onda rekli da su roboti i kolonizacija svemira vrhunac muške tehnološke maštarije? Spomenuli ste dvije vrste robota – s jedne strane, praktični, ali i slatki i mekani, a s druge, roboti kao igračke koje dječaci stvaraju za Mjesec. Odražava li to postojeće rodne stereotipe o ženstvenosti i muškosti kad razmišljamo o robotima – o njihovoj funkciji i formi?

JT: Nažalost, stereotipi su još prisutni. Ja sam stara žestoka feministica i ni ja to nisam očekivala, ali tehnologija je novo područje za stare rodne podjele. Razgovarala sam s Samanthom Cristoforetti, ženom koja je provela najviše vremena u svemiru. Bila je među muškarcima, nikad se nije usudila misliti o sebi kao o ženi, pa ipak, kad govori o svemiru i svome iskustvu, govori sa stajališta žene. Od nje sam dobila sjajan uvid za moj manifest.

BS: Ne postoje „krajnje“ maštarije. Također, „postojeći rodni stereotipi“ su privremeni. Na primjer, u suvremenom industrijskom dizajnu za žene postoji refleks koji traži da sve bude maleno i ružičasto, ali nećete naći male ružičaste predmete u životima žena prije 20. stoljeća.

 

Rekli ste da bi roboti trebali biti i društvo. Dosta se raspravljalo o etičkim i društvenim posljedicama društvenih robota. Trenutno se mnogo istraživanja fokusira na razvoj robotike za skrb o starijima, pogotovo za društvo. Ta je društvena funkcija utemeljena na emocionalnim dobrobitima posjedovanja kućnih ljubimaca. No iako robotski prijatelji ne traže brigu kao i ljubimci, koja je vrlo zahtjevna, kaže se da se najviše kroz brigu o drugom biću stvara emocionalna veza. Za neke je ideja društvenih robota način da se nose s intimnošću i izbjegnu je, a za druge je to rješenje za sve stariju populaciju, ali paradoksalno i za zahtjeve intimnosti. Što vi mislite o tome?

JT: Meni se ne sviđa čak ni ideja da su ljubimci emocionalni nadomjesci. Zapravo, meni je to odbojno i okrutno. Ljudi su ljudi, bili stari ili mladi. To je jadan, otužan i ružan način da se netko nosi s usamljenošću i bespomoćnošću. Ljudi su ljudi, ljubimci su ljubimci, a roboti su roboti. Zabrinula bih se kad bih počela svoju Roombu ili psa voljeti na isti način na koji volim svoje dijete. Zaboga, pa o čemu mi ovdje govorimo?

BS: Ja zapravo doista volim slušati robotičarske etičare, ali oni su filozofi i metafizičari. Imamo mi većih etičkih izazova od robotskih tehnologija, poput hidrogenskih bombi i klimatske krize.

 

Gdje ste vi na ljestvici između tehnološkog optimizma i pesimizma?

JT: Od jedan do deset, ja stojim na sedmoj stepenici stubišta koje nas vodi u nove svjetove. Da, smatram da se događa velika društvena tehnološka promjena, htjeli mi to ili ne. Zato se moramo o tome brinuti sada.

BS: Ja razmišljam povijesno. Kao da pitate povjesničara je li „optimist“ ili „pesimist“ po pitanju 1837. godine. Ne pomaže nam da nas 1837. oduševljava ili da mislimo da je 1837. godine sve na neki način bilo grozno. Ispravan stav je promatrati i biti angažiran, pokušati sa suosjećanjem shvatiti događaje iz 1837., umjesto da se osobno osjećate bolje ili lošije.