Formalno obrazovana u grafičkoj klasi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Božena Končić Badurina se do sredine 2000-ih postupno posvetila performansu kao svom ‘središnjem’ mediju. Tada nastaju radovi/izložbe kao što su Samoj sebi (Galerija Matice Hrvatske, Zagreb, 2004.), Satima (Studio Muzeja suvremene umjetnosti, Zagreb, 2004.) i Privremeno tijelo (Trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2006.) koji svi redom imaju karakteristike takozvanih performansa izdržljivosti, odnosno performansa u trajanju (durational performance), dopunjenih nekim vidom intervencije u prostor između izvođačice i promatrača, ili mimikrije u kojoj se izvođačica svjesno ‘preoblači’ u pasivan i statičan izložbeni artefakt.

“U ranim radovima Božene Končić Badurina sam je izložbeni prostor, odnosno prostor izvedbe, promišljan kao živo, dišuće mjesto, iako je naglasak naravno još uvijek bio na egzistencijalnom apsurdu samog umjetničinog krajnje pasivnog čina”

U radu Satima, primjerice, za čitavog trajanja jednotjedne izložbe sjedi u središtu izložbenog prostora zatvorena u kabinu od neprozirnog platna; u performativnom segmentu izložbe Samoj sebi također je prisutna u galeriji, ali odvojena od promatrača bijelim platnenim zidom, a u Privremenom tijelu poput skulpture nepomično sjedi za vrijeme otvorenja glavne hrvatske revijalne izložbe kiparstva, u potpunosti maskirana srebrnom aluminijskom folijom, koju skida sa sebe tek nakon što vrućina postane neizdrživa. U sva tri slučaja, između performerice i publike nema nikakve komunikacije, a u dva od njih sama njena prisutnost je registrirana tek minimalnim znakovima – amplificiranim zvukom disanja (Satima), ili siluetom na platnu (Samoj sebi).

Samoj sebi, Galerija Matice Hrvatske, Zagreb, 2004.

Na neki čudan način, u tim ranim radovima sam je izložbeni prostor, odnosno prostor izvedbe, promišljan kao živo, dišuće mjesto, iako je naglasak naravno još uvijek bio na egzistencijalnom apsurdu samog umjetničinog krajnje pasivnog čina. Obrat koji je bitno odredio smjer kasnijeg umjetničinog razmišljanja dogodio se između dva performansa održana 2006. i 2007. godine – Približavanje i Connected – oba u istom kružnom prostoru Galerije Bačva, Hrvatskog društva likovnih umjetnika. U scenariju prvog, umjetnica stoji u središtu, a njoj se, jedan po jedan, približavaju posjetitelji koji s umjetnicom ostaju koliko žele. U monumentalnoj rotondi izložena je pogledu, ali ga ne uzvraća. Godinu dana kasnije u performansu Connected Božena Končić Badurina angažira četrdeset statista i postavlja ih u krug uz zidove rotonde. I oni, poput umjetnice, stoje zatvorenih očiju, u stavu prividne mirnoće, izravno upućeni da ne reagiraju na posjetitelja, kao u nekom bizarnom, sofisticiranom psihološkom eksperimentu.

“Vjerojatno nijedan od autoričinih drugih radova ne posjeduje psihološki intenzitet koji je imao Connected, ali on joj je otvorio čitav arsenal čudnih, maštovitih i duhovitih konfrontacija na relaciji između gledatelja, izvođača i prostornog, institucionalnog i društvenog konteksta u kojem se takvi susreti odvijaju”

Connected, Galerija Bačva HDLU, Zagreb, 2007. – fotografija: Željko Badurina

Nominalno, izvođači svedeni na rekvizite u umjetničinom projektu su ti koji su u potčinjenom položaju, ogoljeni pogledu promatrača bez mogućnosti da ga sami uzvrate. Međutim, u njihovom mnoštvu „promatrač“ je zapravo taj koji na sebe nehotično preuzima puni emotivni, psihološki i etički intenzitet ovog performansa. Jednim dijelom neizbježno svakako zato što je sama izvedba dokumentirana videom i fotografijama, gdje je upravo on i njegovo ponašanje, njegova reakcija, njegovo suočavanje s licima drugih to što čini djelatnu osnovu rada. Drugo, kako je prostor kružan, promatrač ni u jednom trenutku ne može znati da li ga barem jedan par očiju tihih i nepomičnih tijela koja su mu izložena gleda. Ugledni hrvatski fotograf Boris Cvjetanović nazvao ih je portretima, ali on je fotograf. Ja sam osobno osjećao užasnu nelagodu i odvraćao sam pogled, koji mi nije ni bio uzvraćen. Vjerojatno nakon iskustva ovog rada, Končić Badurina počinje se neizravno pozivati na francuskog filozofa Emmanuela Levinasa koji upućuje na to da sama blizina s Drugim već u sebi sadrži etičku dimenziju, odnosno osjećaj ranjivosti i osjećaj odgovornosti. Paradoksalno, vjerojatno nijedan od kasnijih njenih radova ne posjeduje psihološki intenzitet koji je imao Connected, ali on joj je otvorio čitav arsenal čudnih, maštovitih i duhovitih konfrontacija na relaciji između gledatelja, izvođača i prostornog, institucionalnog i društvenog konteksta u kojem se takvi susreti odvijaju. Istovremeno, i sami radovi su sve više izmicali klasičnoj definiciji performansa, a približavali se nečemu što bi se moglo nazvati intervencijama, akcijama, situacijama, pa u određenom smislu i „scenografijama“. Scenariji njenih radova, naime, sve su više crpili svoj sadržaj iz okruženja u kojima se imaju odviti. U osvijetljenom izlogu jednog od brojnih praznih lokala nikad zaživjelog pothodnika ispod Kvaternikovog trga (Izlog, Max Art Fest, 2008.) smješta skupinu zagrebačkih srednjoškolaca koji bez riječi prate pogledom slučajne prolaznike i posjetitelje jednog umjetničkog festivala koji se odvija u podzemnim garažama u blizini.

Izlog, Max Art Fest, 2008. – fotografija: Željko Badurina

Na otvorenju velike skupne izložbe znakovitog naziva „Gledati druge“ u jednom od najreprezentativnijih galerijskih prostora u Hrvatskoj, angažira statiste koji glume neobično invazivne i indiskretne čuvare često ulazeći u osobni prostor posjetitelja i nepristojno zureći u njih (Muzejski čuvari, Umjetnički paviljon, Zagreb, 2009.). U ciklusu radova Pasivnije od svake pasivnosti (Art in General, New York, 2010.) režirat će čitav niz malih situacija u kojima posjetitelji te važne njujorške galerije sudjeluju svjesno ili nesvjesno – primjerice vozeći se u liftu s šestero sumnjivih ljudi koji iz njega nikako ne izlaze, ili okupljajući se u praznom galerijskom prostoru u kojem im je dozvoljeno sve osim uvažavanja prisustva drugih posjetitelja.

Paralelno, Božena Končić Badurina razvija i čitav niz koncepata koji čine vidljivima i djelatnima neke nevidljive strukture odnosa unutar institucija u kojima je pozvana izlagati. Redom su to postavi izložbi u kojima nije izloženo gotovo ništa osim ‘unutarnje kože’ samih tih prostora – primjerice zidni crteži koji ukazuju na skrivenu prostoriju, ili audio vodič za posjetitelja koji pripovijeda o čuvarici galerije koja je čitavo vrijeme prisutna (Vodič kroz Galeriju, Galerija Forum 2013.), glas iz zvučnika koji umoljava posjetitelje muzeja da sjednu i neko vrijeme pričekaju na recepciji, ili (opet) audio vodiči koji tematiziraju muzejski kompleks na način da suptilno koreografiraju ponašanje posjetitelja i njegovu percepciju samog prostora u kojem se nalazi.

Okupljanje (Pasivnije od svake pasivnosti), Galerija Art in General, New York, 2010.

Mnogi od ovih radova mogli su se naći u našoj selekciji za Praški kvadrijenale upravo zato što, iz neočekivane vizure vizualne umjetnosti, tematiziraju ono što bi se unutar nje moglo zvati scenskim prostorom, čak i prostorom ‘fikcije’ za koji galerijska bijela kocka pruža temeljnu atmosferu i uvjete. U njima ova umjetnica najčešće ništa ne gradi, već uzima postojeću arhitekturu i naseljava je pogledima, ponašanjima i pravilima ophođenja koja brišu i poplavljuju granicu između publike, izvođača i prostora izvedbe.

“Prostor koji sam po sebi ne nosi nikakav sadržaj niti upečatljivost dobiva neke sasvim nove gabarite nevidljive i beznačajne svakome tko nije prethodno upoznat s uvjetima i pravilima njegova korištenja. Pravila mu daju strukturu, ponašanje mu daje formu neprobojniju i čvršću nego bilo kakav zid, i bilo kakva arhitektura”

Štićeni prostor, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2011. – fotografije: Božena Končić Badurina

U radu Štićeni prostor (Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2011.) odabranom za ovu izložbu vjerojatno su najdosljednije i najkonciznije provedene dvije temeljne strategije koje ova umjetnica koristi – s jedne strane izvrtanje pogleda s izvođača performansa na publiku, a s druge činjenje nevidljivih društvenih odnosa i konvencija unutar izložbenih prostora suvremene umjetnosti aktivnima i vidljivima. Spomenuti ‘štićeni prostor’ u stvarnosti je jedna od soba unutar muzeja u kojem se održava velika skupna izložba (Out of Left Field). Soba je gotovo potpuno prazna, opremljena tek s nekoliko stolaca uz zid, ali ulaz u nju je strogo kontroliran od strane dvoje čuvara zaduženih za pretres posjetitelja koji žele ući, i jednako strogo uvjetovan setom pravila otisnutih u letku koji dobiva svaki posjetitelj: Torbu ili ruksak nosite sprijeda, a ne na leđima ili na boku; Hodajte umjerenim korakom bez naglih kretnji; Ne približavajte se previše ostalim posjetiteljima; Ne šuškajte vrećicama ni stvarima; Izbjegavajte glasan razgovor ili smijeh; Zabranjen unos i konzumacija pića ili hrane; Krećite se u struji posjetitelja; Ne dirajte izložene radove; Zabranjeno fotografiranje; Isključite mobitele.

Štićeni prostor, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2011.

Većina pravila nije izmišljena, ona se stvarno podrazumijevaju u muzejskim prostorima, a neka od njih i jesu striktno propisana. Tako prostor koji sam po sebi ne nosi nikakav sadržaj niti upečatljivost dobiva neke sasvim nove gabarite nevidljive i beznačajne svakome tko nije prethodno upoznat s uvjetima i pravilima njegova korištenja. Pravila mu daju strukturu, ponašanje mu daje formu neprobojniju i čvršću nego bilo kakav zid, i bilo kakva arhitektura.