„Moj stav je bio da proizvod mora biti prilagođen tehnologiji i oblikovno privlačan potrošačima, da se na tržištu prodaje bez reklame. Mi smo bili drugačiji od vas danas, bili smo skromni. Sve se crtalo ručno, a sve proporcije sam mjerila po sebi. Koristila sam rajšinu koju još uvijek čuvam, a od pomoćnog pribora postojao je samo Letraset i samoljepivi kolaž“.[1]

Nagrada Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo dodijeljena je do ove godine ukupno deset puta, primili su je od prve godišnje izložbe Hrvatskog dizajnerskog društva (koja je tek od 2006. uhvatila bijenalni ritam) redom Bernardo Bernardi (1999.), Ivan Picelj (2001.), Vladimir Robotić (2003.), Boris Bućan (2006.), Mihajlo Arsovski (2008.), Alfred Pal (2010.), Tomislav Lerotić (2012.), Bogdan Budimirov (2014.), Željko Borčić (2016) i Matko Meštrović (2018.). Najvažnija nagrada ove vrste u Hrvatskoj za područje dizajna dodjeljuje se dvadeset godina, i nikad nije dodijeljena nijednoj ženi — sve do sad. Nominalno je svrha ovih nagrada odati počast ljudima koji su izgradili dizajnersku profesiju u onom smislu u kojoj ju poznajemo danas, no značenje im je dalekosežnije jer je u isto vrijeme riječ o svojevrsnoj afirmaciji „kanonskih“ ličnosti povijesti hrvatskog dizajna, podcrtavanju onih imena koja bi trebala činiti svaku, pa i najkoncizniju pripovijest o toj povijesti. Uvrštavanje industrijske dizajnerice Blaženke Kučinac u ovaj niz tim je više simbolički važno, ali naravno, ono nam ponovno otvara i niz temeljnih pitanja kojima se vraćamo pri svakom pokušaju sastavljanja bilo kakvog povijesnog narativa u kontekstu dizajna koji se nerijetko svodi na nizanje (uglavnom muških) imena, koji ideju autorskog opusa nadređuje širem društvenom značenju dizajna, koji inzistira na individualnosti zanemarujući kolektivnu prirodu rada u mnogim područjima dizajnerskog djelovanja, itd. Paradoksalno, upravo takav način razmišljanja, takvo svođenje povijesti na pojedinačna imena, i jest dovela do toga da su mnoge dizajnerice i dizajneri ostali isključeni iz ovakvih, uz to i rijetkih i većinom partikularnih pripovijesti.

Iz postava izložbe “Blaženka Kučinac i industrijsko oblikovanje u tvornici namještaja”, HDD galerija, prosinac 2020.

Slučaj Blaženke Kučinac upravo je u tom smislu indikativan, ova je dizajnerica čitav svoj radni vijek provela na stalnim radnim mjestima u osmosatnim smjenama, u kontinuiranoj komunikaciji s drugim članovima kolektiva, od direktora do radnika u tvorničkim halama. Kao i mnogim njenim kolegicama i kolegama dizajn je bio odgovoran i ozbiljan, ali ne i glamurozan posao, kako ga javnost, prvenstveno posredstvom medija, danas doživljava. Zato gledajući na jednom mjestu dizajnerski opus Blaženke Kučinac svjedočimo ne samo njenom strastvenom radu na oblikovanju estetskih i funkcionalnih predmeta, nego daleko širem spletu faktora koji uvjetuju njihovo zamišljanje i realizaciju, poput reagiranja na specifične potrebe i zahtjeve tržišta i korisnika, tehnoloških mogućnosti tvornice, formiranja cijena proizvodnje i prodaje, marketinške domišljatosti, sretnih okolnosti, dobrih ili loših poslovnih odluka. U tom smislu, opus Blaženke Kučinac rasvjetljava nam kako nju kao osobu i dizajnericu, tako i cijelu konstelaciju aktera, tvornica, tvrtki, tehnoloških, društvenih i ekonomskih uvjeta na mapi hrvatskog dizajna u drugoj polovici 20. stoljeća.

Blaženka Kučinac pri radu uz naslonjač Dora, 1962.

Blaženka Kučinac rođena je 1937. u Zagaju pod Bočem u blizini Rogaške Slatine u Sloveniji, a 1953. dolazi u Zagreb gdje 1958. završava Školu primijenjenih umjetnosti, na Odjelu za unutarnju arhitekturu koji je primao mali broj učenika i smatrao se načelno „muškim“ odjelom zbog naglašeno tehničke prirode obrazovanja. Budući da su učenici morali znati ne samo projektirati, primjerice stolce, nego ih i izraditi, upravo ta znanja o proizvodnim procesima, hands-on pristup, za dizajnericu će biti ključna u radu tijekom sljedeća tri desetljeća. Nakon školovanja, sljedeću godinu i pol radi u Zagrebačkoj tvornici pokućstva na za nju otvorenom radnom mjestu „industrijskog estetičara“ gdje se bavi opremanjem uredskih interijera, uređivanjem proizvodnog programa i projektiranjem namještaja, no ZTP je bio relativno mali, tehnološki slabo opremljen pogon. Blaženka Kučinac zamalo prelazi raditi u tadašnji industrijski gigant Eksportdrvo, no stjecajem privatnih okolnosti 1960. godine zapošljava se u osječkoj Tvornici namještaja Ivo Marinković (od 1968. Mobilia – Ivo Marinković) gdje je na istom odjelu, kao stipendist tvrtke, već bio zaposlen njen budući suprug Adam Kučinac. U toj tvornici provest će sljedećih 20 godina i biti involvirana u mnoge ključne proizvodne i tržišne uspjehe tvrtke, oblikujući za Mobiliju brojne garniture i pojedinačne komade namještaja.

Iz postava izložbe “Blaženka Kučinac i industrijsko oblikovanje u tvornici namještaja”, HDD galerija, prosinac 2020.

U kvantitativnom smislu, rad Blaženke Kučinac je impresivan, a kvalitativno konzistentan i ozbiljan, usmjeren na usavršavanje i modernizaciju, u stalnom dosluhu s mogućnostima i prilikama koje nudi tehnologija, otvoren i osjetljiv za preinake i prilagodbe uvjetovane tržišnim i tehničkim okolnostima. Jedan od prvih većih projekata na kojima radi je projekt Spavaće sobe (1962.), skroman i odlučno moderan, fokusiran na redukciju suvišnih detalja, objedinjavanje funkcija pojedinih elemenata, savršeno prilagođen uvjetima stanovanja u novim naseljima u skladu s tada novom kulturom urbanog stanovanja. Za blagovaonicu T-620 (1963.) dobit će Priznanje žirija potrošača Saveznog odbora Porodica i domaćinstvo, za stolicu Kristina (1967.) bit će nagrađena Posebnim priznanjem 5. sajma namještaja i unutarnje opreme u Beogradu, a Dječja soba Pipi bit će ovjenčana diplomom Dobar dizajn Dizajn centra u Beogradu. U [d]razgovoru koji sam nedavno snimao s njom rekla mi je kako su upravo sajmovi na kojima su se tvornice predstavljale bili njihove „strukovne izložbe“, dok je njen dizajn na tradicionalnim strukovnim manifestacijama uglavnom izlagan na njenu vlastitu inicijativu, što nam opet mnogo govori o recepciji industrijskog dizajna tog vremena, odnosu prema autorstvu, ali i razlozima zašto rad nje i mnogih njenih kolega dosad nije bio zabilježen na način na koji je trebao biti u kontekstu historizacije dizajna.

Dječja soba Pipi, dizajn: Blaženka Kučinac, Mobilia Osijek, 1972.

Govoreći o atmosferi u tvornici Mobilia – Ivo Marinković tijekom dva desetljeća rada, dizajnerica često ističe kako rukovodstvo nije uvijek dobro razumjelo dinamiku poslovnih uspona i padova koje je same prepoznavala kao prirodne i očekivane. Jedno od najvećih ohrabrenja u karijeri bila je pobjeda na natječaju Exportdrva za program namještaja namijenjen izvozu u SSSR. Tako je nastala kombinirana soba Zagreb, izlagana na izložbi jugoslavenske robe široke potrošnje u Kijevu, gdje je Kučinac, kako kaže, dočekana kao zvijezda. No sam projekt se nakon godine dana proizvodnje urušio zbog loše procjene nabavne cijene, u isto vrijeme dizajnerica se, iscrpljena od intenzivnog rada, razboljela, a u tvornici je zavladala malodušna atmosfera. Nakon povratka s bolovanja Blaženka Kučinac počinje raditi na projektu koji će obilježiti sljedeće tri godine i donijeti Mobiliji ohrabrujući tržišni uspjeh — riječ je o dnevnoj sobi Osijek koja će se od 1964. do 1967. razviti u tri serije. Ovaj program karakterizira primjena tradicionalnih folklornih rezbarenih motiva na rubnim letvicama namještaja. U prvoj seriji, koja je odmah dobila odlične reakcije na tržištu, uzorak je rezbaren ručno u zadruzi u okolici Nove Gradiške, no kako se suradnja s obrtnicima pokazala neadekvatnom za potrebe masovne industrijske proizvodnje, program Osijek II optimiziran je za strojnu proizvodnju a uzorak je uklonjen. Zbog slabijeg odjeka, u sljedećoj seriji Osijek III uzorak se vraća, ali ovog puta zahvaljujući posebnom stroju koji ga je utiskivao u letvice.

Garnitura Osijek I, 1964.

Garnitura Osijek u ono je doba bila ogroman tržišni uspjeh tvornice, proizvodila se i prodavala u stotinama tisuća primjeraka, a bila je namijenjena kupcima prosječne kupovne moći, odnosno najširoj populaciji. Brzo nakon toga nastaje i garnitura Teenager (1968.), estetski ambicioznija, namijenjena užem spektru korisnika i osmišljena za tržište kao „soba za mlade“. Projekt je zanimljiv i stoga što je dizajnerica u njemu koristila ostatke drvenih elemenata iz drugog projekta, a što svjedoči o visokom standardu oblikovanja sasvim u skladu s duhom vremena i usponu kulture mladih, no u tržišnom smislu vrijeme očito još nije bilo sazrelo. Ovaj primjer, ali i ranije spomenuta garnitura Osijek čini se da pokazuje kako su kupci Mobilijinog namještaja bili konzistentno konzervativniji nego ambicije dizajnera, tako da su se pomaci, takoreći, događali postupno i polako, dva koraka naprijed, jedan natrag. I sama Blaženka Kučinac, primjerice, dizajnirala je za Mobiliju nekoliko garnitura pseudostilskog namještaja za kupce veće kupovne moći, s nazivima kao što su Deluxe, Luxurious i Large Luxurious, daleko ispod njenog kreativnog kapaciteta i inventivnosti, ali očigledno važne za rentabilnost Mobilijinog poslovanja. Iste godine tvornica mijenja ime u Mobilia – Ivo Marinković, a 1970. Blaženka Kučinac redizajnira i vizualni identitet tvornice sa širokim rasponom aplikacija.

Dječja soba Pipi, dizajn: Blaženka Kučinac, Mobilia Osijek, 1972.

Najikoničniji dizajnerski rad Blaženke Kučinac je Dječja soba Pipi (1972.), u duhu inspirirana tada popularnim likom Pipi Duge Čarape iz istoimene serije knjiga švedske spisateljice Astrid Lindgren. Garnitura jarko crvene boje već na prvi pogled poziva na igru, penjanje, istraživanje, naizgled beskonačan niz aktivnosti zamislivih u kombinacijama njenih elemenata.

Pipi je varijabilan i modularan sustav, lako se prilagođavao prostoru te je jednako dobro mogao funkcionirati u malom, kao i u velikom prostoru. Pojedinim elementima, npr. krevetu i radnom stolu, bilo je moguće prilagoditi duljinu, odnosno visinu, dok su drugi bili prilagodljivi različitim svrhama i upotrebljivi na različite načine — npr. drvene kutije služile su kao sjedalice (zbog oblika kvadra opet različitih visina) ili kao spremišta za igračke ili oboje, a ljestve za krevet na kat služile su i kao nosači za police.

Varijabilni sustav dječjeg namještaja Pipi, snimanje na Zagrebačkom velesajmu

Pipi je 1972. nagrađena diplomom Dobar dizajn beogradskog Dizajn centra, što je visoka strukovna potvrda njene kvalitete i inovativnosti, marketinški je izvrsno komunicirana kao „soba koja raste s djetetom“, ali tržišno je imala relativno slab rezultat zbog, prema tumačenju dizajnerice, loše odluke da se prodaje isključivo kao garnitura, dakle cjelina, bez mogućnosti narudžbe pojedinačnih elemenata ili njihovih kombinacija.

Garnitura Osijek II

Garnitura Osijek III, 1964.

Iz današnje perspektive Mobilijin relativan tržišni neuspjeh s Pipi djeluje gotovo neshvatljivo, ne mogu ga ne vidjeti kao iznimno prepoznatljiv proizvod koji stimulira pogled, interakciju i znatiželju i sigurno bi trebao imati svoje mjesto u svakom budućem sinteznom pregledu dizajna njegova vremena, ali on je na neki način i podsjetnik kako ‘dobar dizajn’ nije uvijek garancija uspjeha. Ponekad se loša poslovna ili marketinška odluka, ili neka sasvim prozaična okolnost, nađu na putu i najboljem dizajnu. Stoga ne čudi da je profesionalni put Blaženke Kučinac bio pun konfrontacija, natjecanja, mukotrpne borbe protiv osrednjosti, borbe za integritet koja se, očekivano, odvijala i u uvjetima različitih oblika rodne neravnopravnosti.

Soba za mlade Teenager, 1968-

Nakon dva desetljeća rada u Osijeku, vraća se u Zagreb gdje radi kao arhitektica savjetnica u Robnoj kući Šipad u Dubravi, a dvije godine kasnije dobiva posao u obrtničkoj zakladi Solidarnost, kao projektantica namještaja te voditeljica salona Solidarnosti na uglu Gundulićeve i Varšavske ulice, do 1991. godine kada odlazi u mirovinu. Iako cijelo vrijeme aktivna u strukovnim udruženjima (članica je ULUPUH-a i HDD-a), sljedećih 20-ak godina ime Blaženke Kučinac spominjano je uglavnom u najužim strukovnim krugovima, među kolegicama i kolegama koji su je poznavali i cijenili, dok je u široj javnosti, u dramatično izmijenjenom industrijskom pejzažu od devedesetih nadalje ostala u relativnoj anonimnosti.

Probuđeni interes za rad Blaženke Kučinac javlja se tek 2015. godine s istraživanjem, izložbom i online arhivom Dizajnerice: kontekst, produkcija, utjecaji 1930 – 1980 koje su tada u produkciji Hrvatskog dizajnerskog društva realizirale njene mlađe kolegice dizajnerice Maja Kolar i Maša Poljanec. U međuvremenu je imala istaknuto mjesto i na izložbi Između htijenja i realnosti: Industrija i dizajn namještaja u Hrvatskoj 1945. – 1990. kustosice Vanje Brdar Mustapić, HDD joj je ove godine dodijelio Nagradu za životno djelo (opet na prijedlog i zahvaljujući zalaganju mlađe kolegice, produkt dizajnerice Sanje Rotter) a u vrijeme tiskanja ovog kataloga u HDD galeriji joj je priređena i prva retrospektivna izložba (kustosica ove izložbe je također V. Brdar Mustapić). U ovih pet godina Blaženka Kučinac živi uspjeh i priznanje koje je zavrijedila prije barem četiri desetljeća. Što nam to govori? Da nam, uz sve dosadašnje napore u rasvjetljavanju dizajnerskog nasljeđa, predstoji još jako puno posla.

[1] Blaženka Kučinac u razgovoru sa Sanjom Rotter za Dizajn.hr; http://dizajn.hr/blog/blazenka-kucinac-mi-smo-bili-drugaciji-od-vas-danas-bili-smo-skromni/