Izložba sadrži originalne komade namještaja iz fundusa Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu te iz privatne kolekcije same dizajnerice, ali i izvorne nacrte, arhivske fotografije s tekstovima koji nas vode kroz dizajnersku karijeru Blaženke Kučinac, osvrćući se na njene ključne točke i najvažnije realizirane projekte. Rad Blaženke Kučinac prvi put je prikazan u HDD galeriji u sklopu izložbe Dizajnerice 1930 – 1980: Kontekst, produkcija, utjecaji, a istaknuta je industrijska dizajnerica ove godine nagrađena i Nagradom Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo.

Iz teksta Vanje Brdar Mustapić:
“Blaženka Kučinac pripada jednoj od prvih poslijeratnih generacija dizajnera u tvornicama namještaja i tada malobrojnih žena u drvnoj struci. Započela je rad u kasnim 1950-ima, vremenu intenzivnog zagovaranja „umjetnosti u industriji“, vremenu industrijalizacije i sve većeg broja tvornica namještaja. Većinu je svoga radnog vijeka provela u osječkoj tvornici Mobilia – Ivo Marinković (1960.−1980.), jednoj od domaćih tvornica s najdužom tradicijom, osnovanom kao pogon Josipa Povischila još 1884. godine, koju je nakon devedesetih godina 20. stoljeća zadesila sudbina mnogih tvornica koje su prestale s radom.

Blaženka Kučinac pri radu uz naslonjač Dora, 1962.

Ova izložba na temeljnoj razini prezentira, dakako, rad Blaženke Kučinac, no također je i prilika za analizu funkcioniranja tvornica šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Naime, na primjeru njezine dugogodišnje prakse u samoj proizvodnji mogu se iščitati i prezentirati mehanizmi djelovanja u tvornici od ideje do gotovog proizvoda. Nadalje, generiraju se i općeniti zaključci o poziciji dizajnera u „realnom sektoru“ kao anonimnih zaposlenika koji su se suočavali s nizom objektivnih teškoća u realizaciji vlastitih ideja i projekata. Mnogi od njih su se entuzijastično zalagali za dizajn u industriji u samoj praksi. No, poslovanje se odvijalo u dinamičnom odnosu dizajna i proizvodnje, marketinga i trgovine, zahtjeva tržišta i odnosa s rukovodstvom, pa je nerijetko namještaj bio prilagođen ukusu većine i onih koji odlučuju. Nije uvijek bilo lako obraniti nužnost i važnost razvoja proizvoda i kvalitetnog dizajna, kad su u forsiranju izvoza lohn poslovi brže i jednostavnije donosili devize, a ukus se rukovodio lažnom reprezentativnošću pseudostilova i produkcijom ispod zadovoljavajućeg nivoa dizajna. Plasman je ovisio i o samoj društvenoj strukturi kupaca. U područje rada dizajnera u tvornici (premda je terminologija vezana uz tu profesiju posebna tema) spadali su i drugi aspekti likovnosti, kao što je vizualni identitet. Čitamo i povijest osječke tvornice, kako u konkretnim realizacijama, tako i u naznakama šireg društveno-ekonomskog konteksta. Na kraju njezina radnog vijeka, promjenom radnog mjesta, reflektira se i mogućnost rada u području trgovine i važnost prezentacije proizvoda kupcima.

elementi za odlaganje, oblikovanje: Blaženka Kučinac, tvornica: Mobilia-Ivo Marinković, Osijek, 1973., foto: Vedran Benović

Blaženka Kučinac (tada djevojačkog prezimena Staroveški), nakon početnog pohađanja grafičkog odjela Škole primijenjenih umjetnosti, ipak se uspjela prebaciti u „muški“ Odjel za unutrašnju arhitekturu koji ju je više privlačio, kao jedna od malobrojnih učenica u tadašnjim generacijama. Upravo će u tom odjelu, u nedostatku mogućnosti daljnjeg visokoškolskog obrazovanja dizajnera u Zagrebu nakon ukinuća Akademije primijenjenih umjetnosti (1949.−1955.), stasati neki od budućih djelatnika tvornica namještaja zaduženih za razvoj proizvoda.

tlocrt i perspektivni pogled dječje sobe Pipi, 1972.

Nakon školovanja zaposlila se u Zagrebačkoj tvornici pokućstva, gdje je u kratkom periodu od godinu i pol (1958.−1960.) stekla priliku za upoznavanje radnog procesa u kojem je prošla sve faze u tehničkoj službi, ali i mogućnost oblikovanja predmeta (naslonjač Skakavac, stojeća svjetiljka). Uz tu tvornicu u Zagrebu je djelovao i Marko Šavrić, osnovan 1948. fuzioniranjem predratnih stolarskih radionica, ali će za nekoliko godina biti odlučeno da intergrira Zagrebačku tvornicu pokućstva (1969.). Važno je naglasiti da dotada u ZTP-u nije postojalo radno mjesto dizajnera – u sistematizaciji nazvanog „industrijski estetičar“ − što je, naravno, bio kvalitativni pomak u prepoznavanju dizajna kao neophodne sastavnice u proizvodnom procesu.

naslonjač, dio blagovaonice Akros, 1974., foto: Vedran Benović

Po dolasku Blaženke Kučinac u osječku tvornicu ondje je kao stipendist tvornice već bio zaposlen njezin nešto stariji školski kolega Adam Kučinac, ujedno i životni suputnik. Bračni i dizajnerski par radio je tako u Odjelu za razvoj punih dvadeset godina. Jedan od prvih osječkih projekata Blaženke Kučinac ukazao je na promišljanje funkcionalnog proizvoda primjerenog stambenim uvjetima manjih kvadratura u poslijeratnoj stambenoj izgradnji. U osmišljavanju prototipa spavaće sobe (1960.) klasični sastav zamijenila je novim praktičnim rješenjima: funkciju noćnih ormarića imao je element za spremanje posteljine koji se protezao cijelom širinom uz uzglavlje kreveta, a zrcalo na vanjskoj strani posmičnih vrata ormara preuzelo je funkciju psihe.

Za svakog je dizajnera namještaja najveći izazov dizajn stolice. Polunaslonjač Dora, izrađen od bukove „colerice“,  bio je jedan od njezinih prvih primjeraka proizvedenih  u osječkoj tvornici (1962.), postigavši i solidan komercijalni uspjeh. Pri oblikovanju namještaja mlada dizajnerica vodila je računa da se novi proizvod uklapa u ostale dijelove namještaja koji su se izrađivali u tvornici. U dugom nizu kasnije dizajniranih stolica treba istaknuti stolicu Kristina (1967.), oblikovanu u raznim varijantama boja i tkanina te korištenu u raznim sastavima.

Stolica Kristina nagrađena 1967. na Beogradskom sajmu namještaja

Sukladno tadašnjoj praksi u kojoj je radi nedostatka deviza izvoz bio imperativ, tvrtka Exportdrvo, prvotno osnovana upravo sa zadatkom organizacije proizvodnje (najčešće već postojećih stranih modela) i distribucije namještaja na stranom tržištu, raspisala je 1962. hrvatski natječaj za izvozni program namještaja namijenjenog SSSR-u na kojem je pobijedila Blaženka Kučinac. Rezultat je bio kombinirana soba Zagreb za izložbu Jugoslavenske robe široke potrošnje u Kijevu. Garnitura se sastojala i od namještaja za sjedenje iz već postojećeg asortimana, što je bilo tipično za način poslovanja. Model je prihvaćen, no nakon godinu dana proizvodnja je morala biti prekinuta, i to zbog nepromišljene poslovne strategije u definiranju cijene koja je postala nerentabilna.

garnitura Osijek III, oblikovanje: Blaženka Kučinac, tvornica: Ivo Marinković, Osijek, 1967.

Jedan od sljedećih projekata dizajnerica je razvijala u tri koraka, s idejom reinterpretacije etnografskih uzora u suvremenom oblikovanju. Konkretno, inspirirana tradicijskom građom iz okolice Nove Gradiške, primijenila je rezbarene rubne letvice kao detalj u oblikovanju dnevne sobe Osijek (1964.), projektu koji je trebao izvući tvornicu iz loše situacije u kojoj se našla. Rubne letvice i rukonaslone rezbarili su u zadruzi u okolici Nove Gradiške, no ručna izrada, naravno, nije bila primjerena industrijskoj proizvodnji. Stoga druga verzija, u kojoj je osmislila novi namještaj za sjedenje ravnih linija, nije imala rezbareni detalj, no isto tako nije ni naišla na pozitivan odgovor tržišta. Rješenje je bio novokonstruiran stroj koji je utiskivao rezbareni motiv − pozitivan slučaj tehnološke prilagodbe u svrhu realiziranja originalne dizajnerske ideje. Nastao je program Osijek III  (1967.) koji se  prodavao kao „namještaj za mase“ u vrlo velikim količinama, što je pokrenulo tvornicu u smjeru rentabilnijeg i profitabilnijeg poslovanja.

Garnitura Teenager, oblikovanje: Blaženka Kučinac, tvornica: Mobilia ‒ Ivo Marinković, 1968.

Osječka tvornica proizvodila je i kuhinje, jednu od najvažnijih tema tog vremena u kojem se poticala proizvodnja funkcionalnih suvremenih kuhinja sastavljenih od modularnih i standardiziranih elemenata. No simptomatičan je primjer realnih okolnosti kuhinja Standard (izrađena po standardima JUS-a) sa zanimljivim otvaranjem vrata visećih elemenata prema gore. Naime, kuhinja je morala biti povučena iz proizvodnje jer zbog inzistiranja na uštedi materijala od strane onih koji su odlučivali s unutrašnje stane elemenata nije stavljen ultrapas propisan projektom, pa je dolazilo do savijanja. Međutim, ograničenja i ušteda bili su dizajnerici prvenstveno poticaj za kreativnost, pa u tom pozitivnom predznaku treba spomenuti sobu za mlade Teenager (1968.) u kojoj je iskoristila ostatke visokofrekventnih otpresaka od drugog projekta.

Pipi, namještaj za djecu do odraslosti, oblikovanje: Blaženka Kučinac, tvornica: Mobilia ‒ Ivo Marinković, Osijek, 1972.

U radu Blaženke Kučinac dječja soba Pipi (1972.) ističe se suvremenim oblikovanjem bliskom i današnjem načinu života. Varijabilnost, komponibilnost i multifunkcionalnost odlike su koje su omogućavale prilagodbu svakom prostoru i raznim potrebama zavisnim od dobi djeteta. Tako se kolijevka mogla pretvoriti u policu, a duljina kreveta povećati od 150 do 200 cm. Pisaći stol mogao se podesiti na četiri visine, a ploha postaviti u tri položaja. Kutije su okretanjem stranica raznih dimenzija omogućavale prilagodbu visine sjedenja, a mogle su služiti kao spremište za igračke. Ljestve za penjanje na krevet na kat ujedno su služile kao nosač za police. Konstrukcija slaganja pojedinih dijelova sobe bila je dovoljno čvrsta da izdrži težinu odraslog čovjeka. Naposljetku, tlocrtna dispozicija omogućavala je da svi dijelovi stanu na samo 1,28 m² ili da se rasporede na veću kvadraturu sobe. Posljednjih godina česti detalj „plohe za šaranje“ u dječjim sobama nije novost – ormar sobe Pipi imao je poleđinu obrađenu pigmentnim mat lakom tamnozelene boje kao školska ploča za kreativno dječje izražavanje. Jarka crvena boja namještaja također je odgovarala dječjem duhu, a bila je i u trendu ranih sedamdesetih kao, primjerice, i soba Miss Šarm, u karakterističnoj kombinaciji narančaste i bijele boje, s regalom kao obveznim dijelom opreme dnevnog boravka, te ukladama koje su se mogle okrenuti na obje strane nudeći dvije varijante.

Varijabilni sustav dječjeg namještaja Pipi, tehnička dokumentacija

Kako je soba izgledala znamo po fotografijama i sačuvanim nacrtima. Njih prate i pisani komentari pojedinih osoba vezani uz prijedlog proizvodnje, u kojima se ističe „originalost zamisli u našim proizvodima te vrste“, te da je „postignuta komponibilnost u elementima.“ Isto tako se razmišlja o plasmanu na tržište pa čitamo da se prema informacijama trgovačkih putnika stječe dojam da se dječje sobe ne traže, ali da treba pokušati. Komparativno, međutim,  možemo primijetiti da je iste godine proizvedena, primjerice, dječja soba tvornice Goranprodukt, Čabar. Uostalom, razvoj sobe je i bio potaknut od strane rukovodstva. Dječja soba Pipi proizvodila se u pogonu u Novom Marofu, no tadašnja prodajna strategija po kojoj se mogla kupiti samo cijela garnitura, a ne i pojedini komadi, dovela je do slabijeg komercijalnog rezultata. Kvaliteta je bez obzira na to bila prepoznata i soba je 1972. dobila diplomu Dobar dizajn Dizajn centra Beograd

Kratka biografija:

Blaženka Kučinac (rođena 9.11.1937, Zagaj pod Bočem, Slovenija)
1958. završila Školu primijenjenih umjetnosti, Odjel za unutarnju arhitekturu, Zagreb
1958. − 1960. Zagrebačka tvornica pokućstva
1960. − 1980. tvornica namještaja Ivo Marinković (Mobilia−Ivo Marinković), Osijek
1980. − 1982. robna kuća Šipad, Zagreb
1982. − 1991. stolarska udruga Solidarnost, Zagreb

1974. − 1977. – četverosemestralni studij 1. stupnja (VŠS) Proizvodnja namještaja, Drvnotehnološki odsjek Šumarskog fakulteta u Zagrebu

Članica ULUPUH-a (od 1971.) i HDD-a.

Pojedinačna izlaganja:
1971.− BIO 4, Bijenale industrijskog oblikovanja, Ljubljana
1973. – 8. zagrebački salon
1977. – 12. zagrebački salon

Nagrade i priznanja:
1963. Priznanje žirija potrošača Saveznog odbora Porodica i domaćinstvo − blagovaonica T-620
1967. Posebna diploma, V. sajam nameštaja i unutrašnje opreme, Beograd – stolica Kristina
1972. Diploma Dobar dizajn, Dizajn centar Beograd − dječja soba Pipi
2020. Nagrada za životno djelo Hrvatskog dizajnerskog društva