Neil Poulton francuski je industrijski dizajner škotskog porijekla, rođen 1963. godine, koji unatoč međunarodnoj slavi nije bio pretjerano prisutan u hrvatskoj kulturi dizajna i umjetnosti, sve dok zahvaljujući lokalnom Francuskom institutu upravo u Zagrebu, u Gliptoteci HAZU, nije postavljena njegova prva veća retrospektivna izložba općenito, jednostavno nazvana Design by Neil Poulton. Pored zaokruženih, industrijski proizvedenih proizvoda, koji u najvećoj mjeri uključuju rasvjetna tijela, središnje područje interesa dizajnera, na izložbi su predstavljeni i različiti prototipovi, proizvodne komponentne, niz skica i mnoge druge zanimljivosti koje su domaćoj publici pomogle da upotpuni svoju sliku o ovom značajnom autoru, čiji je rad izrazito integriran u europsku industriju namještaja. S razlogom, jer Poulton svjesno dizajnira predmete namijenjene komercijalnoj proizvodnji, čiji je primarni cilj oplemeniti i produhoviti neposredni prostor svojih korisnika, odnosno kupaca. Nakon magistriranja dizajna na milanskom sveučilištu 1988. godine, pod mentorskim vodstvom talijanskog arhitekta Andrea Branzia i dizajnera Alberta Mede, za Poultona se prvi put u širim krugovima čulo kada je 1989. dizajnirao tzv. “stareće“ pisaljke, odnosno kemijske olovke, čija su se boja i oblik mijenjali tijekom uporabe, čime su postale eksperimentalni kuriozitet pogodan za izlaganje u više renomiranih institucija, kao što su Victoria and Albert Museum u Londonu, Centar Georges-Pompidou u Parizu i Galerija Axis u Tokiju. Također, na Poultonov pristup dizajnu zasigurno je tijekom studiranja u mnogočemu utjecalo i naukovanje kod Ettorea Sottsassa, velikog suvremenog eksperimentatora talijanskog dizajna, kao i kratkotrajan rad u studiju Philippea Starcka, francuskog dizajnera vrlo poznatog i u nas, čiju je karijeru obilježilo relativno uspješno pretakanje veoma avangardnih utjecaja u posve komercijalnu sferu dizajnerske proizvodnje. S vremenom, Neil Poulton je za svoj rad primio prilično mnogo priznanja visoko cijenjenih u struci, koja na svoj način odražavaju tokove industrije i preferencije ne samo stručne, već i laičke, potrošačke publike. Među njima je, na primjer, čak deset nagrada Red Dot, odnosno sedam nagrada Etoiles de l’Observeur du Design, visokog francuskog strukovnog odličja, a dizajneru su uručene i četiri nagrade međunarodnog foruma Francuskog instituta, i tako dalje. To svjedoči kako njegovi proizvodi odgovaraju duhu vremena koje se u kontekstu ekološki prihvatljivog održivog razvoja teži vratiti formama koje neće materijalno i mentalno zagađivati čovjekov prostor, već bi mogle poslužiti kao svojevrsni katalizator psihičke ravnoteže između ljudi i njihovog okruženja.
Vidjelo se to i u neformalno koncipiranom postavu zagrebačke izložbe, smještenom u prizemlju Gliptoteke HAZU, prostoru površine od čak 360 m2, u kojem je, na primjer, svojedobno bila postavljena gotovo cijela velika skupna izložba Rukopisi novog doba u sklopu jednog Zagrebačkog salona, a sada je cijeli poslužio za predstavljanje opusa jednog jedinog dizajnera, što je u velikoj mjeri utjecalo na tretman izložaka. Ostvaren je lelujavi, neuhvatljivi, prozračni ugođaj, u kojem pored samih predmeta najveću ulogu ima svjetlo, što je i logično, s obzirom da, kao što je spomenuto, većinu eksponata čine Poultonova originalna rasvjetna tijela, odnosno svjetiljke, zidne ili samostojeće. Sa svjetlom, naravno, dolaze i sjene, čija ornamentalna igra na zidovima galerije odaje u čemu je ključna značajka Poultonovog dizajna. Naime, prema staroj modernističkoj maksimi o ‘manje je više’, koju i ovaj dizajner živi unatoč primjetnim utjecajima post-modernističkih kanona, zbog toga što su moderni principi proizvodnje na međunarodnoj razini još uvijek općevažeći, njegovi predmeti reducirani su u volumenu i broju elemenata koji ih čine, ali su projektirani tako da svojom minimalističkom strukturom, posredstvom umjetno induciranih fizikalnih fenomena, utječu što je više moguće na okolinu, mada je uglavnom riječ o ljudski izgrađenom interijeru. K tome, zahvaljujući više-manje komercijalnom diktatu proizvodnje i radu s dostupnim, jeftinim materijalima, predmete Neila Poultona odlikuje pristupačnost i nepretencioznost dobrodošla u ova krizna vremena, jer bi bilo nadasve neprikladno, ili, bolje rečeno, neopravdano izlagati luksuzne proizvode u zemlji u kojoj kupovna moć građana svakim danom sve više pada, kao što je, recimo, učinjeno s prošlogodišnjom izložbom Ideologija ljepote Karima Rashida u Muzeju suvremene umjetnosti, do održavanja Poultonove izložbe posljednjeg samostalnog predstavljanja nekog afirmiranog suvremenog dizajnera u Zagrebu. Ove su dvije izložbe vrlo pogodne za komparaciju, budući da su suprotnosti među njima izrazite i lako primjetne. Rashidova izložba razotkrila je marketinški itekako svjesnog i potkovanog dizajnera, čija je primarna misija prije svega dizajnirati i ‘brendirati’ samog sebe, iz čega u odgovarajućem tržišnom kontekstu proizlaze pojedinačni primjeri dizajna kao konkretni, materijalni produžeci autorove ličnosti, koji više izražavaju njegovu osobnost nego što čine bilo što drugo, nauštrb ne samo demokratične, prijemčive estetike, već i najosnovnije funkcionalnosti. Otuda i preuzetan naslov izložbe – Ideologija ljepote, koji se uopće ne trudi niti sakriti kako takav pristup estetici postupno logično prelazi u dogmu i manipulaciju. Kakvog li kontrasta prema izložbi pomalo suhoparno nazvanoj naprosto Design by Neil Poulton! Da se razumijemo, i Poultonovi proizvodi nose prepoznatljiv autorski pečat čija stilizacija nije unificirana prema standardima specifičnih tržišnih tipologija dizajna, već je razvijana na temelju ograničenja sustava čije su rupe iskorištene kao operativne prednosti u projektiranju. Zanimljivo je promotriti do koje je mjere dizajner svoj način mišljenja prilagodio kontekstu, a da nije izgubio na poetičnosti i lucidnosti, što se vidi iz slobodnih, neopterećenih skica apliciranih na zidove galerije, skica koje već u bazičnom izražavanju podsvjesnih ideja i motiva sadržavaju zametke oblika budućih proizvoda. Oni se publici ne nameću naglašenim kolorizmom, blještavim materijalima ili monumentalnim proporcijama, već bljeskovima prirode koje su uspjeli uhvatiti u svoje strukture. Iz toga proizlazi organički karakter gotovo svih predmeta, koji se ne doima izvještačenim, niti forsiranim, jer je projektiran s razumijevanjem proizvodnog procesa koji do njega dovodi.
U Poultonovom kabinetu svjetlosnih igračaka i aparata promatrač se osjeća ugodno i zaštićeno. Umjetna, projektirana interpretacija jednog od središnjih prirodnih fenomena ne čini se takvom, jer se želi rekreirati njegov blagotvorni učinak kako bi se dobile nove, specifično mehaničke vrijednosti s osnovom u biološkim strukturalnim i kompozicijskim zakonima. Konačni dojam izložbe zaigranost su i ljepota postignuti zahvaljujući plemenitom i odmjerenom pristupu proizvodnji. Ukratko, riječ je o estetski poticajnom dizajnu namijenjenom živim, konkretnim korisnicima.
tekst: Bojan Krištofić
fotografije: Agnes Marino