Pitanje memorije je više nego aktualno u sveopćoj preplavljenosti industrijom memorije koja je odgovor na opću neizvjesnost Zapada uočljivu u politikama postmodernog identiteta, novim informacijskim sustavima i kontrolama praćenja, starenju generacija preživjelih u Holokaustu, političkim traumama i ekonomskim promjenama u današnjem postkolonijalnom, postindustrijskom i post-hladnoratovskom razdoblju. Za razliku od ograničenja zapadnjačkog shvaćanja memorije, pogotovo Aristotelovog modela koji objašnjava memorijska mjesta kao pasivne površine ili objekte utisnute u prošlost gdje memorija zadobiva značenje palimpsesta, suvremena umjetnost i aktivizam animiraju višestrukost prostora i vremena u memoriji, a memorija se otkriva u procesu stvaranja, transformiranja, izražavanja i prenošenja prošlosti u sadašnjost. Prakse memorije prisno su povezane sa stvaranjem, narativom i pisanjem tj. kreativnim činom. One su dinamične i promjenjive, rezultat aktivnog procesa memorije u djelovanju sjećanja. Umjetnost stvara, ali i određuje memoriju. Naime, memorija je performativna (a ne isključivo reproduktivna) jer je riječ o odnosu prema prošlosti iz određene točke u sadašnjosti, a ne samo o očuvanju i iznalaženju priča iz prošlosti. Memorija je stoga aktivnost, nešto što se odvija u prostoru i vremenu, i kao takva nije statična. Kao što Gilles Deleuze u svojoj knjizi o Proustu piše: “Stvarati znači sjećati se, ali nadasve, sjećati se znači stvarati”.
Ivan Benussi, Negra Nigoević / Fotografija: Jadran Boban
Radovi na izložbi D(r)ugo sjećanje istražuju kreativni potencijal vremena i mjesta, memorije i zaborava. Ovi oblici vizualne komunikacije propituju dominantne režime memorije kroz stvaranje prostora unutar kojeg analiziraju povijesno-društvene odnose, ali i zamišljaju nove budućnosti i zajednice. Prizivajući u fokus unutarnje i vanjsko kretanje memorije pomoću plakata, medija oglašavanja i javnih intervencija, autori nam otkrivaju nedovoljno istražen odnos između utjelovljene i zajedničke memorije u kojem “ranjena mjesta” postaju mobilna, porozna i utjelovljena u kontekstu iskustva, ali istovremeno i povezana sa sadašnjim mjestima, vremenom i ljudima.1 Pokušaj razumijevanja i predstavljanja memorije kao utjelovljene i lokalizirane prakse možemo pratiti od lingvističkog do performativnog obrata u izloženim radovima.
Razlika nije samo u fokusu, izmještanju pažnje, i to od tragova memorije pa do njene same izvedbe, već u ontološkom obratu od memorije kao traga nečega što je nekad bilo, do memorije kao prošlo(g)-sadašnjeg trenutka. Ovo izmještanje fokusa na kreativni aspekt kako bi se reprezentacija memorije premjestila izvan svojih granica (jer ne predstavlja više samo značenje) ujedno označava i povezivanje produktivnog značenja memorije prema multidimenzionalnoj performativnosti. Stoga se radovi ne bave samo povijesnim, nostalgijskim ili “prezentističkim” aspektima kulturne memorije, već i njenim “utopijskim” aspektima. Performativnost memorije ovdje prevladava nadmoć teksta i narativa budući da transponira vizualnu kulturu kao oblik znanja. Izloženi radovi više nisu isključivo mjesta memorije (lieu de memoire) već se preobražavaju u čvorišta memorije (noueds de memoire) kroz rizomsku mrežu temporalnosti i kulturnih referenci, nadilazeći time svedenost na pitanje teritorijalnosti.
Sensus Design Factory, Damir Gamulin, Niko Mihaljević, Petra Milički / Fotografija: Jadran Boban
Trauma ima osobit afinitet prema šutnji koja štiti počinitelje, a zaboravlja žrtve. Teorija traume uči nas da je prošlost takoreći urezana u sadašnjost. No, kod kulturne traume ne postoji linearno kronološko vrijeme jer je traumatski događaj uvijek podjednako ispred i iza nas. Umjetnost nam pak predočava ono što nam inače promiče, tj. postaje nevidljivo u protoku vremena. Riječima Jacquesa Derridae: “Memorija nam dolazi u tragovima, to su tragovi prošlosti koji nikad nisu bili sadašnjost, tragovi koji nikad ne ostvaruju oblik sadašnjosti, ali nam trajno (pre)ostaju kako bi zadobili oblik budućnosti”.
Igor Grubić, Zlatko Kopljar, David Kabalin / Fotografija: Jadran Boban
Suvremena umjetnost već je duže vrijeme prožeta interesom i temama arhiva i povijesti. Pojedini radovi na ovoj izložbi koji se dotiču povijesnih reprezentacija koriste podjednako fotografiju kao dokument, ali i kao antidokument. Stvarajući alternativne povijesti pomoću marginaliziranih predmeta ili objekata, efemernih izvora ili slika iz masovne kulture, ovi radovi dekonstruiraju usvojene koncepte arhiva i povijesnih narativa, te oblikuju “arhive” traume i osobne memorije koji tematiziraju isključivost i amneziju utemeljenu na etnicitetu ili seksualnosti u uvriježenim arhivima moći, čime ujedno dovode u pitanje arhivsku logiku povijesnog mišljenja.
Boris Ljubičić, Vladimir Straža, Ante Filipović Grčić / Fotografija: Jadran Boban
Ova izložba vraća nas na “ranjena mjesta” i ljude koji su svjedočili nasilju i boli, a koja su kroz izvedbeni čin postala “druga” mjesta i ljudi o kojima brinemo. Kontekstualizirana živućom memorijom i emocionalnim sponama, ona se u konačnici transformiraju u “sigurna mjesta” osobne samorefleksije, otkrića i promjene. D(r)ugo sjećanje odmiče nas od politike zaborava i približava politici sjećanja, ukazujući na njeno nužno otvaranje kao teme u socijalnom i kulturnom prostoru. Naše ideološki podijeljeno društvo prožeto je kontradiktornim perspektivama prema zajedničkoj prošlosti, pa nam se važnost ove izložbe, osim u njenoj refleksiji društva koje je iskusilo nasilje i gubitak, otkriva i kroz prepoznavanje i priznavanje intimnog odnosa s “ranjenim mjestima” kao doprinosu radikalnijoj otvorenosti društva i “mjestima katarze”.