Fotografija na naslovnici: Andro Giunio / foto: Ema Pavlović

Andro Giunio dizajner je vizualnih komunikacija te docent na Odjelu za Medijski dizajn Sveučilišta Sjever u Koprivnici. Iza sebe ima desetogodišnje iskustvo rada na projektima većinom u sferi kulture. 2010. godine s Ivanom Borovnjak, Robertom Bratović, Tinom Ivezić i Mašom Poljanec dizajnirao je vizualni identitet i postav izložbe Contemporary Croatian Design – In a Nutshell. Između 2011. i 2013. s Irom Payer i Mašom Poljanec djelovao je u sklopu Superstudija29. Među brojnim projektima koje su radili ističu se redizajn strukovnog časopisa Čovjek i Prostor i vizualni identitet Tvornice Kulture/Culture Factory za koji dobivaju počasnu diplomu na ZGRAF-u 11 i nagradu ADCC 2012. koju iste godine dobivaju i za rad Croatia – as it is. S istim timom radi vizualne identitete za projekt Croatie, La Voici – Festival hrvatske kulture u Francuskoj (2011.), retrospektivnu izložbu Vojin Bakić: Svjetlonosne forme u MSU u Zagrebu te brojne druge.

Kao samostalan autor često radi na području glazbe i filma. Autor je vizualnih identiteta za festival Žedno uho od 2013. do 2015., u suradnji s Mironom Milićem radi plakate za festival SuperUho 2014. i 2015., omote albuma benda Cojones Bend to Transcend (2012.) u suradnji s članovima benda i Resonate (2016.) u suradnji sa Stipanom Tadićem te omot glazbenog izdanja ARP 339 dua Wanda & Nova deViator (2015.). Od 2015. godine dizajnira vizualni identitet Festivala eksperimentalnog filma i videa 25FPS, 2015. godine napravio je redizajn identiteta Galerije Miroslav Kraljević i dizajn web stranice, 2014. godine radi publikacije izvedbene skupine BADco i 2016. godine im dizajnira web stranicu. Ove godine dizajnirao je vizualni identitet i katalog nastupa Hrvatske na Venecijanskom bijenalu te katalog istraživačke platforme Cinemaniac > Misliti film koja propituje veze filma, pokretnih slika i suvremene umjetnosti, a realizira se kao popratni program Pulskog filmskog festivala.

Andro danas djeluje kao samostalni dizajner i docent na Odjelu za medijski dizajn Sveučilišta Sjever u Koprivnici. U svom dizajnu naglašava važnost procesa kojim ne zacrtava finalni rezultat, već eksperimentalnim pristupom propituje samo funkcioniranje njegovih osnovnih sastavnica, dajući mu značenje i vrijednost kroz generiranje i logično korištenje zadanog seta pravila. Od 2012. godine aktivno se bavi eksperimentalnom glazbom nastupajući na Platformi novog zvuka – Sinelinea, galeriji Greta, kinu Grič i klubovima Močvara i Kset.

 

 

Prije gotovo deset godina završio si Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, prije toga završio si Školu primjenjenih umjetnosti i dizajna. Jesi li oduvijek znao da želiš biti dizajner?

Mislim da sam oduvijek funkcionirao intuitivno oko odluka kamo krenuti i što raditi. Već prilično rano nakon upisa na odsjek Grafike u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna znao sam da nisam zainteresiran ići na likovnu akademiju, za razliku od većine. Otkad znam za sebe volio sam crtati, ali to je najčešće bilo u domeni naslovnica imaginarnih časopisa, stripova, omota za kazete, CD-e, i slično. Imao sam neku potrebu da taj kreativni potencijal kanaliziram u realno okruženje. S druge strane pak, na Studiju dizajna sam relativno kasno stekao pravi interes za struku. Većinu vremena na faksu bio sam više zainteresiran za film, fotografiju, glazbu i umjetnost općenito. Iskreno, pri kraju studiranja nisam baš bio pretjerano siguran da želim biti grafički dizajner. Definitivno nisam imao interesa zaposliti se u nekom dizajnerskom studiju ili agenciji. Manjak interesa možda sada zvuči čudno, no ovdje se očito radilo o preispitivanju te pozicije i što to uopće znači, te postepenom otvaranju prema drugim područjima djelovanja što me možda obilježilo sve skupa danas više nego što sam tada mogao biti svjestan. Nakon diplome sam ipak počeo raditi kao samostalni dizajner i imao tu sreću da sam surađivao sa sjajnim kolegama te vrlo brzo stekao značajno iskustvo.

 

 

Koja iskustva su te najviše izgradila i definirala?

Sigurno bih spomenuo Školu primijenjene umjetnosti i dizajna i nakon toga Studij dizajna kao edukaciju koja je postavila temelje za sve kasnije. Nakon diplome sam počeo freelancati sa Mašom Poljanec i tako je počela moja dizajnerska praksa, a kasnije smo radili i sa Irom Payer na nekim većim projektima. Premda smatram da sam se najviše izgradio kasnije radeći samostalno, sve je to očekivana krivulja razvoja. Osim rada u struci, sjećam se ponovnog otvaranja kina Tuškanac 2004. godine i odličnih filmskih programa koje sam tamo pratio. Zatim, Festival eksperimentalnog filma 25 FPS koji pratim gotovo od početka i koji stalno nudi vjerojatno jedan od kvalitetnijih sadržaja u godišnjoj festivalskoj ponudi u Zagrebu. Mogao bih ovdje pričati i samo o muzici uz koju sam jako vezan od srednje škole na dalje – počevši od punka i hardcorea, pa psihodelije, krautrocka, eksperimentalne, do noisea i elektronske glazbe. Prolazio sam kroz mnoge faze i sve ih jako dobro pamtim jer su formirale senzibilitet koji danas imam. Jako je puno toga ali mislim da bi mogao izdvojiti koncert bendova Earth i Sunn O))) 2006. u klubu Pauk u Zagrebu kao jedan od najznačajnijih koncerata jer me uvukao u područje eksperimentalne, drone i noise glazbe. Prvi samostalni glazbeni performans sam imao 2012. u Zagrebačkom plesnom centru u sklopu festivala Sinelinea što je za mene bilo korisno iskustvo. Od 2013. godine radim i na Sveučilištu u Koprivnici na Odjelu za Medijski dizajn i ta cijela edukacijska sfera koja mi se dogodila niotkuda me značajno nadogradila. Eto, život ukratko.

 

“Imam osjećaj da me rad na faksu u dizajnerskoj edukaciji doslovno nadogradio za još jednu dimenziju. Prije nisam ni približno pretpostavljao koliko je inspirativno i zanimljivo stalno biti u situaciji gdje si, kroz predavanja, mentoriranja i komunikaciju sa studentima, konstantno prisiljen artikulirati i verbalizirati ideje i stavove”

 

Danas radiš kao docent na Odjelu za Medijski dizajn Sveučilišta Sjever u Koprivnici, a uz to djeluješ kao samostalni dizajner. Zahtijevaju li različite vrste angažmana različit osobni pristup?

Postoje naravno različiti modovi funkcioniranja na više fronti, ali zanimljivo je kada se počnu pretapati na neke potpuno nepredvidljive i neočekivane načine. Imam osjećaj da me rad u dizajnerskoj edukaciji doslovno nadogradio za još jednu dimenziju. Prije nisam ni približno pretpostavljao koliko je inspirativno i zanimljivo stalno biti u situaciji gdje si, kroz predavanja, mentoriranja i komunikaciju sa studentima, konstantno prisiljen artikulirati i verbalizirati ideje i stavove. Radeći paralelno s mnogo studenata odjednom, direktno si involviran u njihove projektne zadatke i sve probleme koje nose. Na taj način stalno preispituješ cijeli proces i učiš nove stvari. Koji put mi se čini da sam mentalno u dva sata tamo odradio više posla nego sam za sebe u tjedan dana i što više vremena prolazi sve sam svjesniji da sam postao bolji dizajner otkada radim na faksu. Mislim da tu i leži poanta buduće interakcije sa studentima. Ako se ne razvijam i ne učim nove stvari, ne znam kako bih uvjerio studente da rade isto.

 

 

Što misliš da je bitno u edukaciji mladih dizajnera?

Čini mi se da studenti često očekuju da će dobiti instant paket znanja i vještina koji će im omogućiti da odmah postanu uspješni (poželjno i bogati) dizajneri. Nerijetko interpretiraju “dizajn” gotovo kao neki “layer” u softveru koji odjednom učini sve lijepim i atraktivnim. Po meni je puno važnije educirati studente da vježbaju razmišljati o tome što rade i po kojem principu donose odluke, da istražuju i šire područja interesa i djelovanja. Najgore što možeš napraviti na faksu je raditi samo ono što znaš. Lijepo je vidjeti transformaciju studenata od 1. do 3. godine i koliko su se pomakli sa startne pozicije. Još je ljepše kada oni sami budu toga svjesni. Rad na sebi je mnogo važniji od rada na računalu. Tehnologija i softver će se mijenjati, a određeni kreativni proces rada je ono što možemo kontrolirati i usmjeravati bez obzira na uvjete. Za svakoga, a pogotovo mlade dizajnere, mislim da je bitno da ne misle samo o dizajnu nego da se bave raznim aktivnostima jer sve će to potencijalno pokrenuti neke procese kojih nisu svjesni i učiniti njihovu praksu dinamičnijom i kvalitetnijom.

 

“Pretpostavljam da će moja generacija za svog života vjerojatno doživjeti golemu transformaciju u percepciji toga što dizajn jest, čemu služi i kakve koristi od te discipline javnost može imati.”

 

Često imam osjećaj da je percepcija šire javnosti o tome što je dizajn dosta površna. Misliš li da je moguće, i na koji način javnost obrazovati o tome što je dizajn?

Uvijek postoji dio javnosti koji površno percipira dizajn, isto kao film, glazbu ili umjetnost općenito, ali realno to ne vidim kao problem. To će uvijek biti tako i ta činjenica će i dalje ostajati kao izvor motivacije za razvoj i djelovanje svih tih kreativnih disciplina. Većina ne može precizirati što je to čime se dizajner bavi. Često se radi ili o mnogo različitih paralelnih aktivnosti unutar istog projekta ili o mnogo različitih projekata i područja na kojima dizajner djeluje. Prema mom dosadašnjem iskustvu, za razumijevanje je najvažnija je komunikacija i dijalog, a ne koje se boje ili koja se tipografija koristi. Na takvom terenu se mnogo lakše mogu formirati preduvjeti za ukidanje predrasuda. Krajnji produkt je uvijek sinteza svega što se događalo tijekom procesa. Osvijestiti klijenta (ili bilo kojeg sugovornika) da shvati važnost tog puta sigurno puno više znači za razumijevanje dizajna nego isključivo finalni rezultat, jer je obrazovanje po meni također dizajn, možda i najznačajniji. Uostalom, uloga i praksa dizajnera stalno se i brzo mijenja. Pretpostavljam da će moja generacija za svog života vjerojatno doživjeti golemu transformaciju u percepciji toga što dizajn jest, čemu služi i kakve koristi od te discipline javnost može imati.

 

“Ultimativna utopija za mene bi bila kada bih svaki projekt mogao raditi tako da dizajn bude neki novi, drugačiji proces rada i kada bih time svaki puta naučio nešto o novim tehnikama kroz taj posao. Na taj način se razvijaš i gradiš, a to je realno najvažnije od svega”

 

Iako se plakat najčešće percipira kao jednodimenzionalan vizualni medij koji treba prenijeti osnovnu poruku, tvoj izražajni jezik često sadrži i sam proces ili daje mogućnosti nadgradnje kroz popratne grafičke sadržaje. Vizualni identitet Žednog Uha koji si radio 2014. godine nije strogo definiran sustav već je neka vrsta ilustracije nastala putem analognih i digitalnih manipulacija. Samim procesom opravdavaš finalni rezultat. Koliko sama tema utječe na odabir tehnike?

Kada sam u situaciji da radim više poslova odjednom moram u određenim slučajevima odlutati u nekom drugačijem smjeru kako bi si rad učinio zanimljivim i kako bi potencijalno nešto novo naučio. Prvi plakat za ŽednoUho je tako nastao doslovno kao vikend-projekt, printajući slova i koristeći skener kako bih eksperimentirao sa distorzijama teksta. Ideja mi je bila kreirati si uvjete poput dvodnevnog sudjelovanja na nekoj radionici. Na taj način cijelo iskustvo i proces rada ostavljaju nekakav trag kroz dizajniranje i rezultati mogu biti zanimljiviji. U to vrijeme sam radio s Irom Payer i Superstudiom29, provodeći većinu dana u studiju pa mi je bio potreban neki drugačiji pristup koji bi uključio više analognih tehnika (tj. manje sjedenja pred računalom) i po mogućnosti da traje kratko. Rekao bih da se tehnika uvijek nametne sama od sebe jer je logičan slijed cijelog niza odluka koje donosimo kako bismo si uvjete rada učinili uzbudljivima i zanimljivima. Ultimativna utopija za mene bi bila kada bih svaki projekt mogao raditi tako da dizajn bude neki novi, drugačiji proces rada i kada bih time svaki puta naučio nešto o novim tehnikama kroz taj posao. Na taj način se razvijaš i gradiš, a to je realno najvažnije od svega.

 

 

Gdje misliš da je granica vjerodostojnosti kod digitalne manipulacije analognog procesa?

Mislim da se granica vjerodostojnosti može sagledati i na mnogo više razina od same formalnosti korištenih alata za realizaciju. Vjerodostojnost nije uvjetovana samo naizgled kontradiktornim procesima rada, neki dizajn može biti vrlo vjerodostojan u svojoj digitalnoj simulaciji analognog svijeta ako to reflektira koncept prema kojem se inicijalno projekt vodi. Proces rada je često teško saglediv i krivudav put, pa se vjerodostojnost, po meni, očituje u tome koliko si dosljedan osnovnom konceptu. Ta granica je jasna ako je očigledno da se držimo nekih seta pravila i odluka koje smo sami donijeli te na neki način postaje vidljivo da dizajn ne glumi nešto što nije. Rekao bih da je to ključna karakteristika dobrog dizajna.

 

 

Rad na kojem projektu ti je najdraži i kako je izgledao sam proces?

Bilo je mnogo lijepih projekata koje sam radio, ali trenutno mi je najdraži vizualni identitet za 25 FPS, internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa, kojeg radim sada treću godinu zaredom. Radi se možda o malo neobičnoj primjeni ideje “identiteta”, s obzirom da se on praktički mijenja svake godine, ali općeniti dizajnerski pristup je zapravo isti. Inicijalna ideja bila je odmaknuti se od konvencionalnih grafičkih znakova i konotacija na “filmski festival” kojih je toliko mnogo u Zagrebu. Zanimljiv umjetničko-znanstveni karakter festivala bio mi je poticajan da istražim neke nove teritorije u potrazi za inspiracijom. Počeo sam pronalaziti testne uzorke, klinove i razne optičke mjerne sustave za kalibraciju leća video kamera. Bilo mi je zanimljivo preuzeti elemente koji nemaju inicijalno estetsku funkciju već isključivo utilitarnu i koristiti ih kao neki vizualni kod identiteta festivala. Ovdje treba napomenuti da su to doslovno preuzeti vektorski elementi i ništa zapravo nije crtano, već samo komponirano od postojećih, nađenih objekata. Htio sam pokušati napraviti neku bazu grafičkih elemenata kojima se omogućuje transformacija, a da je prepoznatljivost festivala uvijek prisutna na nekim podrazinama. Pokušao sam izgradnju vizualnog identiteta svake godine svesti na nekoliko jednostavnih “grafičkih” pravila ponašanja koja u ovako projektiranom identitetu imaju smisla. Svake godine tako uspostavljam novi set pravila kako se svi ti elementi ponašaju. Ove godine odlučio sam maksimalizirati površinu i sve testne uzorke tretirati samo kao četverokutne plohe koje se rastežu po formatu, za razliku od prošle godine gdje se tri razine različitih informacija međusobno preklapalo i potpuno plošne crno-bijele varijante prvog festivalskog identiteta. Motiv je svake godine pokušati napraviti neki dinamički iskorak, pokušati pomaknuti granice još malo, držeći se istih ili sličnih elemenata. Kroz taj posao sam se ponovo zainteresirao za rad sa analognim filmskim medijima i naučio raditi sa 16mm kamerom i projektorom, što mi otvara neke nove opcije za rad na sljedećem identitetu i ostalim samoiniciranim projektima. Osim 25 FPS moram svakako spomenuti vizualni identitet i dizajn kataloga nastupa Hrvatske na Venecijanskom bijenalu ove godine, projekt u kojem su sudjelovali sjajni ljudi i koji je bio generalno jako lijepo iskustvo.

 

 

Ove si godine u suradnji s This Town Needs Posters dizajnirao i ručno tiskao plakat za koncertnu promociju vinylnog izdanja albuma Svjetlo underground benda ###. Koja ti je bila polazišna ideja?

Ideja je bila pokušati otisnuti plakat u tehnici sitotiska, u dvije boje, koristeći jednu pripremu za tisak. Radi se o eksperimentu postavljanja vrlo striktnih tehničkih ograničenja, mehaničkom zadatku kojeg treba riješiti. Nakon otiska prve boje papir se rotira 180 stupnjeva i zatim se tiska drugom bojom. Dizajn je napravljen tako da su različite polovice slova prisutne na dvije polovice sita, pa tekst na kraju postaje dvobojan. Odlučio sam raditi samo s tipografijom i nikakvim drugim grafičkim elementima, što se također može gledati kao postavljanje ograničenja. Većina dizajnerske faze je u ovom slučaju rješavanje tehničkog problema, što na kraju donekle uvjetuje finalnu estetiku. Namjera je i bila ići tim putem pa vidjeti što će se dogoditi.

 

 

“Svjestan sam kao dizajner u kulturnoj sferi da sam lančanom reakcijom povezan sa brojnim problemima financiranja kulture i da živimo u vrlo nepredvidivim vremenima, no upravo mi se to čini kao itekako plodno tlo za širenje prostora za eksperimentiranje sa DIY procesima rada”

 

Misliš li da danas DIY ambicije imaju dovoljno potencijala i prostora za djelovanje u kulturnoj sferi?

DIY pristup čini autora kao individualca eksponiranijim zbog neke vrste autentičnosti procesa rada pa tako nismo svjesni samo sadržaja već i medija (alata, papira, boja) koji je korišten. Također, producira se za manju i biranu publiku koja ima izgrađen stav prema vizualnom i manje naklade omogućuju raznovrsnije pristupe i eksperimente. Dosta je logično da se takve kvalitete prepoznaju i imaju mnogo sličnosti sa aktivnostima i projektima u kulturnoj sferi. Problem je u tome što DIY pristup često zahtjeva više vremena, a rezultati mogu biti nepredvidljivi, što sve skupa ne čini stvar pretjerano isplativom. Ali mene upravo takav proces najviše i zanima. Premda sam daleko od toga da primijenjujem DIY pristup na sve što radim, takve tendencije mogu se prepoznati u određenom pristupu i stavu. Svjestan sam kao dizajner u kulturnoj sferi da sam lančanom reakcijom povezan s brojnim problemima financiranja kulture i da živimo u vrlo nepredvidivim vremenima, no upravo mi se to čini kao itekako plodno tlo za širenje prostora za eksperimentiranje sa DIY procesima rada.

 

Postoje li neke digitalne ili analogne tehnike koje češće koristiš od drugih?

Sve uvijek ovisi o kakvom se projektu radi. Dizajniranje plakata za koncert, prijelom knjige ili dizajn web stranica su vrlo različiti poslovi koje sam, u nedostatku dana u tjednu, prisiljen raditi istovremeno. Zapravo sam zadovoljan sa time da su često različiti pristupi nužni, jer radeći jedan posao na neki način se odmaraš od drugog. Inače, ne mislim da su tehnike toliko bitne, to je sve nešto što se dogodi kao posljedica određenog procesa. Važnije je osvijestiti činjenicu da se dizajn ne događa u projektiranju piksela ili vektora na dvodimenzionalnoj površini ekrana računala – u velikoj većini slučajeva to je tek egzekucija. Ideje se događaju na mnogo većem teritoriju van tog ekrana i mislim da je neophodno za dizajnera da taj teritorij širi stalno dalje, ne zbog klijenta i posla nego zbog sebe. Zato sam skloniji analognim tehnikama rada i pomicanju područja djelovanja.

 

“Dizajner prije svega uskače kao neka vrsta istraživača koji detektira problematične točke, pa je moguće da se na kraju zajednički dolazi do spoznaje kako se cijelo vrijeme tražio odgovor na krivo pitanje. Mislim da određeni stav klijenta može biti jednako štetan za projekt kao i tvrdoglavost dizajnera, i tu se onda ne radi o poslu, estetici i novcima, nego o nemogućnosti konstruktivne komunikacije”

 

Postoje li situacije u kojima moraš suzdržati vlastiti dizajnerski stav?

Često se dogodi da klijent zapravo ne zna točno kako artikulirati svoj problem. Ta situacija se događa i kod cjelokupnih kompleksnih projekata pa sve do nečeg jednostavnog kao što je dizajn posjetnice. Dizajner prije svega uskače kao neka vrsta istraživača koji detektira problematične točke pa je moguće da se na kraju zajednički dolazi do spoznaje kako se cijelo vrijeme tražio odgovor na krivo pitanje. Mislim da određeni stav klijenta može biti jednako štetan za projekt kao i tvrdoglavost dizajnera, i tu se onda ne radi o poslu, estetici i novcima, nego o nemogućnosti konstruktivne komunikacije. Naravno da ću odustati od nekih stvari koje inače volim raditi ako smatram da nisu prikladne, ali to ne bi nazvao suzdržavanjem ili kompromisom već nečim što se jednostavno moralo tako napraviti. Mislim da mi je mnogo više stalo do same estetike dok sam bio mlađi, ali to nije stvar stava već manjka iskustva u procesu rada. Kasnije kada naučiš kako istraživati i eksperimentirati sa drugačijim medijima i slično, tada proces postane dovoljno saturiran sadržajem da se forma nekako izrodi “sama od sebe”. Do sada se nisam našao na tako stranom terenu gdje bi morao potpuno potisnuti stav i raditi nešto što ne želim. Najčešće se događa da me ljudi zovu da surađuju sa mnom na osnovu onoga što su vidjeli da radim, tako da postoji uvijek razina očekivanja koja je poželjna za početak suradnje.

 

 

Može li se reći da sličan pristup koji koristiš u dizajnu imaš i pri stvaranju glazbe?

Moguće je da u pristupu postoje dodirne točke. Smatram da je postavljanje vrlo konkretnih ograničenja ključan dio procesa bilo kakvog kreativnog rada, dakle, prvo treba donijeti odluke što ne raditi. Takav pristup te prisiljava da se izmakneš iz zone ugode i istražuješ druge opcije. Ako imam vrijeme na raspolaganju, volim paralelno razvijati različite ideje, kao da odlučim raditi 3 plakata odjednom sa različitim setom odluka, imajući na umu da će se u jednom trenutku sve te konstrukcije početi urušavati jedne u druge i potencijalno generirati neku potpuno novu kombinaciju. Sličan je pristup sa stvaranjem glazbe. Davno sam shvatio da je proces mnogo značajniji nego vizija finalnog rezultata, jer to nikada neće zvučati točno onako kako si zamislio, i to je, na neki svoj način – predivno. Možda nije ohrabrujuće reći da neki dizajn neće izgledati onako kako si na početku zamislio, ali nešto istine u tome ipak ima. U konkretnim primjerima, npr. u grafičkom dizajnu, korištenjem analognih tehnika rada provociraju se slučajne greške, šum, neočekivane nepravilnosti i generira se neka specifičnost jer su vidljivi tragovi procesa rada. U glazbi je možda najbolja paralela snimanje vlastitih, originalnih zvukova i šumova mikrofonom umjesto korištenja postojećih produciranih, “čistih” samplova iz neke baze. Kvaliteta u tom slučaju nije relevantna. I plakat i zvuk biti će prljavi i razmazani ali autentični i bliskiji promatraču/slušatelju. Također, odmak od sadržaja je vrlo važan i treniranje takvih navika može doprinijeti dinamici cijelog procesa rada. Kada nešto snimim volim to pustiti u nekim nasumičnim razdobljima u danu/tjednu, slušati u pozadini dok nešto radim, koncentrirano ili periferno, ili oboje. Slušanje jest stvaranje na neki način. Nakon nekog vremena čujemo glazbu drugačije kao što u nekom dizajnu kojeg radimo, sa odmakom, vidimo odnose i relacije koje nismo vidjeli prije. Ti momenti memorije, pamćenja i prisjećanja me posebno zanimaju u kontekstu glazbe.

 

 

 

Kojim se instrumentima služiš i koja motivacija stoji iza tvojih glazbenih performansa?

Oduvijek me zanimala glazba iz više perspektiva: kao dio šire obitelji zvučnih umjetnosti, kao iskustvo slušanja i sviranja, u suprotnostima komponiranja i improviziranja, u percepciji vremena, prostora i memorije koja se stalno generira i distorzira, itd. Glazbeni performansi su se dogodili nekako stjecajem okolnosti pa sam u dvije-tri godine imao nekoliko nastupa uživo. U većini slučajeva glazba je zamišljena da funkcionira kao neka skica, kao “otvoreno djelo”, jedan od mogućih smjerova kretanja i postojao je uvijek velik udio improvizacije. Zanima me rad sa više instrumenata, ali najčešće koristim električnu gitaru, loop pedale i određene efekte kako bi kreirao repetativne strukture i sekvence koje se razvijaju kroz dulji period vremena. Koristim i zvučne zapise ambijenata interijera i eksterijera, samplove, šumove i sl. Generalno me zanima suština svih tih pomagala i testiranje njihovih granica. Ali to sve uzimam kao alate koji su samo jedan sastavni dio procesa i koncepta rada. Već dugo to ostaje kao neki “rad u nastajanju”, tako da mi je trenutna okupacija nešto snimiti i napokon fiksirati u vremenu, a ne toliko baviti se sviranjem uživo. Ove godine sam radio projekt za emisiju Slika od zvuka na trećem programu hrvatskog radija koji uređuje Evelina Turković. Fokusirao sam se više na malo konceptualniji pristup žičanom instrumentu, u ovom slučaju akustičnoj gitari. Kompozicija za neugođenu gitaru je eksperiment u kojem sam polako raštimavajući svaku pojedinu žicu gitare kroz period od 20 minuta htio uspostaviti relaciju između tona i buke. Inicijalna ideja kompozicije je dekonstrukcija zvučnih aspekata instrumenta, svojevrsna dezintegracija glazbe. Naglasak je očito na procesu koji donekle uvjetuje finalnu formu: set pravila kretanja, dugotrajnost i rezultati koji su nepredvidivi. Općenito me zanima glazba koja se poigrava sa percepcijom vremena i prostora i djeluje možda pomalo neuhvatljivo, kao nešto što se istovremeno čuje i zamišlja, između memorije i trenutka.

 

 

Što je za tebe dobar dizajn?

Jedan od odgovora na ovo pitanje bi mogao biti sličan kao i na pitanje što je dobar film ili dobra glazba. Može se analizirati iz više perspektiva i svatko će možda imati neku drugačiju interpretaciju. Ali kada se dođe do suštine stvari sjetim se jedne lijepe definicije Victora Papaneka: “svjestan napor usmjeren uspostavljanju zamišljenog reda”. Svaka radnja planiranja i oblikovanja na taj način jest dizajn, namjera je ono što je najvažnije. Dobar dizajn bio bi spoj svih funkcija koje šetnju šumom, komponiranje glazbe, oblikovanje knjige ili razgovor u kafiću, čine korisnim, konstruktivnim i inspirativnim. Osobno volim kada me nešto potakne da počnem razmišljati o nekim pojavama, situacijama i događajima na drugačiji način i promatram ih iz drugačije perspektive. Vjerujem da se tada radi o dobrom dizajnu.